Bijelo dugme osnovano je 1974. u Sarajevu, a predvodio ga je gitarista i autor Goran Bregović. Već prvi album, „Kad bi’ bio bijelo dugme“ iz iste godine, pokazao je da se rodio bend kakav prostor bivše Jugoslavije do tada nije imao.
Pastirski rock
Muzički kritičari su zvuk Bijelog dugmeta rano prozvali „pastirskim rockom“: spoj snažnih gitara s narodnim melodijama i motivima iz folklora. Bregović je savršeno spajao energiju svjetskog hard rocka s onim što je publika prepoznavala kao svoje.
Tri glasa jedne grupe
Kroz historiju benda prošla su tri glavna pjevača. Željko Bebek obilježio je prve albume i najveće stadionske koncerte. Nakon njega dolazi Mladen Vojičić Tifa, a zatim Alen Islamović, koji je pjevao na posljednjem studijskom albumu iz osamdesetih.
Fenomen „dugmemanije“
Sredinom sedamdesetih koncerti Bijelog dugmeta privlačili su desetine hiljada ljudi, a ploče su se prodavale u nakladama o kojima današnji izvođači mogu samo sanjati. Novine su pisale o „dugmemaniji“, po uzoru na „beatlemaniju“.
Kraj i povratak
Bend je prestao s radom krajem osamdesetih, a Bregović se okrenuo filmskoj muzici – njegova saradnja s režiserom Emirom Kusturicom donijela mu je svjetsku slavu. Bijelo dugme se ponovo okupilo 2005. na turneji s koncertima u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, na kojima su nastupila sva trojica pjevača.
Zašto i danas slušamo Dugme
Pjesme Bijelog dugmeta i danas su dio svake gitarske svirke, svadbe i karaoke večeri u regiji. Za mnoge one su zvučni zapis jedne epohe, ali ih rado pjevaju i generacije rođene mnogo godina nakon raspada benda.
Uticaj na druge bendove
Uspjeh Bijelog dugmeta pokazao je diskografskim kućama da domaći rock može prodavati jednako kao zabavna i narodna muzika. Uslijedio je talas novih bendova, a Sarajevo je narednih godina postalo jedan od najvažnijih muzičkih centara u zemlji. Mnogi muzičari koji su kasnije osnovali vlastite grupe karijeru su počeli upravo kao predgrupa ili saradnici Dugmeta.
Omoti, skandali i provokacije
Bijelo dugme pamti se i po omotima ploča i javnim nastupima koji su često izazivali reakcije. Bend je volio provocirati, a pojedini omoti i stihovi izazivali su rasprave u štampi i institucijama tog vremena. Upravo ta kombinacija muzike, imidža i provokacije stvorila je fenomen koji muzički historičari i danas analiziraju kao primjer kako se u socijalističkoj Jugoslaviji gradila rock zvijezda.
