Ured visokog predstavnika (OHR) osnovan je na osnovu Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, s jednim zadatkom: da nadgleda provođenje civilnih aspekata mira. Visokog predstavnika imenuje Vijeće za implementaciju mira (PIC), grupa od pedesetak država i organizacija, a potvrđuje ga Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Od posrednika do arbitra
U prvim godinama nakon rata visoki predstavnik je uglavnom posredovao i koordinirao. Situacija se promijenila u decembru 1997., kada je PIC na konferenciji u Bonnu dao tumačenje mandata koje je postalo poznato kao bonske ovlasti.
Prema tom tumačenju, visoki predstavnik može:
- nametnuti zakone ili izmjene zakona kada domaće institucije ne postignu dogovor,
- smijeniti javne funkcionere koji opstruiraju provođenje mirovnog sporazuma,
- donositi privremene mjere koje važe dok ih domaći organi ne preuzmu.
Šta je sve nametnuto
Bonskim ovlastima uvedeni su neki od simbola i temelja današnje države: zajednička valuta i novčanice, državna zastava, jedinstvene registarske tablice i zajednički lični dokumenti. Nametani su i brojni zakoni iz oblasti pravosuđa, izbornog sistema i ekonomije.
Zašto se o tome stalno raspravlja
Zagovornici kažu da su bez intervencija OHR-a mnoge reforme bile nemoguće, jer domaći politički sistem omogućava lako blokiranje. Kritičari tvrde da nametanje slabi odgovornost domaćih političara i da je teško pomiriti ga s demokratskim načelima.
Međunarodna zajednica je još 2008. definisala uslove za zatvaranje OHR-a, poznate kao program „5+2“ – pet ciljeva i dva uslova, među kojima su rješavanje pitanja državne imovine i pozitivna ocjena stanja u zemlji. Dok ti uslovi ne budu ispunjeni, ured nastavlja raditi, a svaka nova upotreba bonskih ovlasti izaziva burne političke reakcije.
Kako izgleda jedan dan OHR-a
Rad Ureda visokog predstavnika daleko je manje spektakularan od nametanja zakona. Većinu vremena ured prati rad institucija, analizira zakone i izvještava međunarodnu zajednicu. Visoki predstavnik dva puta godišnje podnosi izvještaj generalnom sekretaru UN-a, o kojem potom raspravlja Vijeće sigurnosti. Na tim sjednicama često se jasno vide i podjele među velikim silama u pogledu budućnosti OHR-a.
Ured ima i ulogu posrednika: kada domaće stranke ne mogu postići dogovor, predstavnici OHR-a i ambasada često organizuju sastanke i nude kompromisna rješenja prije nego što se uopće govori o nametanju.
Rasprava o budućnosti
Jedan od najvećih izazova je pitanje kako će izgledati odnosi u zemlji kada OHR jednog dana prestane s radom. Dio stručnjaka smatra da bi zatvaranje ureda natjeralo domaće političare na odgovornost i dogovor. Drugi upozoravaju da bez međunarodnog arbitra postoji rizik od dugotrajnih blokada. Zajedničko svim stranama rasprave jeste stav da bi idealno rješenje bilo da domaće institucije same postanu dovoljno funkcionalne da međunarodni arbitar više ne bude potreban.
